It is I...Leclair

Otkricu ti tajnu...

— Autor senka91gromovic @ 03:38

                                                                                           12. novembar 1709  

"Veceras osećam strah...i ne znam kako cu sad napisati ovo i priznati ti sve. Nocu me dobije cudan osećaj da tonem na dno. I ne spavam više. Ne smem. Svaki san pocinje mi isto, i isto se završava. Počinje sa tobom, pored mene si, grliš me...i taman kad se naviknem, i pomislim da je stvarno, ti me poljubis i nestanes...onda se probudim, shvatam da je san, i taj čudan osećaj je ponovo tu...Srce mi je prazno, ono sto ljudi nazivaju dušom, odavno ne osećam, više nisam siguran ni da je imam. Prošlo je dosta vremena...i previše. Mislio sam da sam te zaboravio, ali samo sam sebe zavaravao, znao sam da živis u meni. Jer ti ja to dozvoljavam. Nemam hrabrosti da te oteram iz svog srca, jer te volim više nego tada...Ako te oteram, bojim se da neću imati ništa više ni od sebe ni od tebe, bojim se da ću poceti da mislim da nemam srce...Ovako znam da ga imam, znam da u njemu si i da me zaboli do srži kad god pogledam unutar njega...ali te i dalje držim unutra. Ne znam ni sam koliko dugo već, i koliko dugo ću jos to raditi...Opsednut sam tobom, a ujedno te volim i mrzim...Danju se pravim da sam jak, svaki dan stavljam istu masku na lice i svaki put mi podje za rukom da zavaram ljude da sam srećan, da imam sve. I imam sve, čak i ono sto mi ne treba. Tebe u mom srcu, mojim mislima, mojim snovima. Bože, mislio sam da nikada necu doživeti da nekog toliko volim i mrzim u isto vreme, da pokušavam pobeći od tebe, a sto vise bežim to sam ti bliži, da sam naprosto opsednut...Mislio sam da počinjem da ludim od samoće...Onda sam počeo da se igram sa ženama, imao sam ih dosta...možda čak i previše, mada mnogi kažu da nikada nije previše...Sve one posle svega nemaju ni ime, ni jedna od njih nije bila vredna da je zapamtim...a znaš li zasto? Zato sto im ti ne daš...kad kod sam sa njima, kao da si tu, da me gledaš, da im se smeješ, kao da ti nijedna nije dorasla...Sve ove godine sam ti dozvoljavao da to radiš...pokušao sam da se branim..uzaludno..uvek si dobijala bitku...Stoput' sam rekao da te zaboravljam, da o tebi više ne mislim...ni sam ne znam koliko sam puta krenuo iz početka i došao do istog prokletog mesta...do iste proklete osobe. I onda kada sam konačno prekinuo da mislim o tebi, i da stvarno verujem da me je prošla opsesija tobom, ti se pojavljuješ u snovima...ne daš mi mira ni dok sanjam...jako si zla...A znam da bi mi samo jedna noć bila dovoljna, da te izbacim iz glave...Jedna noć provedena sa tobom...da ti dokažem da  ni sama ne vrediš toliko koliko umišljaš..."


keyword_get the hell out

— Autor senka91gromovic @ 20:32

Čuveno pitanje : Kada će ljudi prekinuti da se bave tuđim životima? Ogovor : Nikad. Zato što ljudi svesno ili nesvesno govore o drugim ljudima, a ne gledajući sebe. I nema te osobe koja se u zivotu nije suočila sa tim. Sad, ljudi vas vređaju, ogovaraju, pričaju iza leđa, iz više razloga -zavide vam, ne znaju kako drugačije da vam privuku pažnju, jednostavno vas mrze, ili ih naprosto nervirate. Moguće su i kombinacije navedenih. Ali dobro, to je život. Poenta je gledati svoj život, i upravljati njime onako kako mislimo da je najbolje. Naravno, imamo pravo na greške, jer to je samo život. Ali u današnje vreme, reklo bi se da nemamo pravo da pogrešimo, da se ''sjebemo'', imamo neki pogrešan izbor, i to priznamo...ne vredi. Čak ni obicna fraza "Čovek sam, gresim" ne pomaže. Živimo u sebičnom društvu gde svako gleda prvenstveno svoje interese, i ako se neko nađe povređen od strane vas napada i ne pušta. Ne pušta-ne oprašta. Jbg, ljudi jesu čudni. Šta bi sa pričama o toleranciji, opraštanju...? Ma to kod nas ne postoji, ako nas neko zajebe, zajebemo ga duplo, jer mislimo da je on tako zaslužio ("ko je bre on mene da zajebe...eeej...MENE") ...mnogi od nas tako misle. Što opet kad se, jelte, malo bolje pogleda, ima neke bolesne logike, uliti protivniku strah u kosti, ako ničim drugim, bar rečima. Ljudi prosto teraju sebe da se bave drugima...ako se ne bi bavili drugima, šta bi im drugo bilo tako slatko i zanimljivo nego ogovaranje, tako dobro pražnjenje vređanjem, tako divno maštanje o nekome ko nam je drag....ne vredi...to sto se bavimo jedni drugima nas održava...kako vreme prođe, uloge se okrenu, taj neko sad bavi vama, vi se sad bavite nekim drugim osobama....i tako stalno...kao točak, krug...jer kao i u stvarima, tako i u životu, vlada mudra harmonija, jedan besporedak i dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživeo svoj vek...taj je obišao sav svoj krug....Ali baviti se nekim i nije toliko strašno...strašno je kad ulazite u tuđ život a niste pozvani.... I kao sto reče tj. otpeva Toše Proeski, " Šta to ima ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote...ko to živi u prošlosti mojoj, a još nije umro od sramote..." 


Sad kad proslo je ono najgore...

— Autor senka91gromovic @ 01:35

 ''It's a metaphor.'' 

Topla letnja noć, ulica pusta, ondavno već nigde nikoga nema... Jedva je cekala tu noc, da ga opet vidi,  zagli, poljubi. Prošlo je dosta vremena od kada se nisu videli, ali bez obzira na to, ona je i dalje bila zaljubljena u njega i samo o njemu mislila, i sanjala. Može se reći i da ga je volela. Posle dolaska u zemlju, prvo je otišla njega da vidi, i bila je neizmerno srećna zbog toga. On, koji je na trenutke pobegao iz grada u kome radi, došao je nju da vidi. Nije je voleo. Mislim, bar ni upola koliko je ona njega. Više ju je poštovao, iz nekog čudnog razloga, iako je bila dosta mladja od njega. Verovao je da ona može mnogo, ali je bila sklona samodistrukciji. Bila je uporna i tvrdoglava u svemu što radi. To ga je nerviralo ali joj se potajno i divio. Bila je slična njemu. Ali stajala je na početku a on na kraju puta. Tek je tada počinjala da živi, a on je već trebao da razmišlja o porodici, ''smirivanju'', deci. To je želelo i izjedalo ga je što nema to što želi. Ona pak, nije bila luda za porodicom i decom, ali bila je spremna da mu da sve sto poželi. Volela ga je i verovala mu je, znala ga je duze vreme i bila je sigurna da je to osoba koja nikada ne bi izdala tudje poverenje, bez obzira na sve. Te noći, kada su se videli, po prvi put su im se želje razlikovale. Ona mu je poletela u zagrljaj, on nije reagovao. Znala je o čemu se radi. Nije htela to sebi da prizna. Potisnula je to. Poljubila ga je. Nije se opirao. Nije znao kako da joj kaže da ne želi da bude sa njom, kako da joj kaže da to nije ni želeo, nego mu je to bio hir. Ona je bila samo hir. Njegov hir. Znao je da ga voli, znao je da će je odvesti do dna ako joj okrene ledja, znao je da će je povrediti. Zato nije imao snage da joj bilo šta kaže. Znao je da je njoj dovoljan pokret, dodir ili reč da shvati šta nije u redu. I odlučio je. Stavio joj je ruku na rame, pogledao je i rekao ''Izvini.''. Ovo nije mogla da preskoči i zaboravi. Znala da je kraj, ali nije verovala. Nije želela da veruje. Zatvorila je oči i osetila kako joj se srce lomi. ''Ali bar me nije izdao, ispao je fer'' pomislila je. Upitala je samo ''Zašto?'' - ''Zato što je tako najbolje za tebe.'' Okrenuo se, i nakon nekoliko koraka, zagrlio je devojku koja je naizgled samo stajala tu, kao slučajni posmatrac...neko ko se tu samo, eto, našao...baš, sasvim slučajno. Zagrlio i je i otisao sa njom, ne okrenuvši se. Vrela noć...samo je ona bila hladna. Ledila se. Stajala je dugo tu, bezbroj misli joj je prolazilo kroz glavu, uspomene, mesta, pesme, reči, dani, noći, maštanja...Svanulo je...ali u njenoj duši nije bilo tako. Na mestu gde joj je nekad bilo srce, osetila je samo prazninu. Ogromnu crnu prazninu. ''Baš sam htela da te volim, da ti pokažem da umem, da znam, da imam srce i šta ti je to trebalo, šta... zar je bolja od mene...? Ni ti u to ne verujes...'' - pomislila je. Tiho je izustila ''Srušice neko i tvoj svet...''. Podigla je glavu, okrenula se, nastavila dalje....i ponovila je ono sto je sebi urezala duboko u pamćenje - ''Heroji nikad ne placu i kad gube pobedjuju. Heroji nikad ne mole, zube stisnu...I PREBOLE...''

Pouka priče ''Nista u zivotu nije slučajno. Pa ni devojke koje naizgled bez raloga stoje na par koraka od vas.'' Laughing

''To bi bilo sve od vesti za danas, prijatno vece uz nas program zeli vam prvi program RTS-a.''


Ljubav? Ne hvala, ne jedem bombone.

— Autor senka91gromovic @ 01:55

Dakle, konkretno ovaj članak je insprisan knjigom ''Proljece Ivana Galjeba'' (lektira za četvrti razred srednjih škola, doduše, kako koje), poglavlje, jelte, o ljubavi...čovek stvarno ima zanimljiv stav ''Šta je ustvari ljubav? Naprosto nadmetanje psihičkih snaga između pripadnika suprotnih polova''. Ima istine. Ja volim da poredim ljubav sa kesom bombona. Nekad je to kesa od 50 grama, nekad od 100 nekad od 300, sve zavisi kakve ste sreće. A mi smo deca. U svakom slučaju, te bombone se pojedu. I onda jbg, nema više, kraj, tačka, gotovo. I kao i sva deca, kad nestanu slatkiši ide plač (opet, sve zavisi od deteta do deteta...neko plače, neko se samo smori, a neku decu baš nesto zabole). Tako i ljubavi, traje dok traje, lepo jeste, nekom manje, nekom više, i posle kad se završi bude ruzno. I mislimo da je to bilo nešto neponovljivo, divno, jedinstveno...da smo to samo mi imali. I onda kupimo drugu kesu bombona. HAHA. Dođe druga ljubav. I opet sve isto. Ljubav je nešto što se dešava svima, nekom pre, nekom kasnije, ako ste lucky one, nece da vam nanese mnogo bola, a ako niste jbg, life is a bitch, indeedLaughing. Ali dobro, sve u svemu, bitno je to da je ljubav, kao i sve drugo u zivotu (pa na kraju krajeva, i sam život) prolazna. Prolazna i dolazna. I to nije neko mega čudo, nešto posebno, nesto divno, lepršavo i drugi pridevi i priloške odredbe. To je samo ljubav. I kad ljudi ne bi pravili toliku frku u svojoj glavi (a i uopste) oko toga, sve bi bilo mnogo jednostavnije. I naravno, pred sam kraj moram da citiram tog divnog jednog piscaSmile i fantasticnu recenicu ''U početku je bio zaljubljen, a onda je želeo da ona ode. I najzad su se rastali. On je bio sit njenog dobročinstva, a ona njegove zahvalnosti''

A i uostalom, slatkiši nisu zraviFoot in mouth. A ni ljubav nije nesto naročito zdrava. Ume i da šteti. Kad se desi-desi se, uživajte dok traje, a kad se završi, kol'ko god da boli, ne očajavajte. Doći će druga. Koja će se takođe završiti. Sve se u životu zavrsava, na ovaj ili onaj način (to na neki način i beše poenta mog članka). I ne postoje happy end-ovi, ''to su samo jeftine stvari za sitne duše i mala vremena''Innocent.


Powered by blog.rs